Režiser Sian-Pierre Regis i njegova mama o povratku života kroz putovanja

2024 Autor: Cyrus Reynolds | [email protected]. Zadnja izmjena: 2024-02-07 08:40

U svom debitantskom dugometražnom dokumentarnom filmu "Duty Free", reditelj Sian-Pierre Regis finansira putovanje sa spiskom za svoju 75-godišnju majku, Rebeccu Danigelis, koja se bori da stane na noge nakon svog poslodavca nekoliko decenija eliminiše njenu poziciju i ostavlja joj samo dve nedelje plate. Film, koji ovog vikenda stiže širom zemlje u kina i na zahtjev, naglašava mnoge načine na koje ekonomska nesigurnost pogađa stariju generaciju radnika. To je i ljubavno pismo jedinstvenim radostima putovanja sa roditeljem. Uoči Majčinog dana, Regis i Danigelis sjeli su s TripSavvyjem kako bi razgovarali o promjenama perspektive nakon pandemije, muznim kravama i Beatlesima.

"Nomadland", film o starijoj Amerikanki koja gubi posao i okreće se prolaznom načinu života, upravo je osvojio najbolji film na ovogodišnjoj dodjeli Oskara. Postoji mnogo paralela između priče tog filma i poruke u vašem dokumentarnom filmu "Duty Free". Zašto mislite da je ovaj razgovor trenutno u prvi plan?

Sian-Pierre Regis: Tako mi je drago što vidite te paralele. U "Nomadlandu", lik Frensis Mekdormand je radio svaki dan. Ona voli da radi, imasvrhu, ali nije dovoljno plaćena da preživi. Kada je moja mama dobila otkaz, imala je šest stotina dolara na bankovnom računu. Stariji ljudi su živjeli toliko života, a nevidljivi su u društvu. Uopšte me ne čudi što je želja da povratite svoj život putem putovanja, posebno nakon pandemije, sada nacionalni razgovor.

Rebecca Danigelis: Odričete se jako puno svog vremena radeći, i naravno, ljudi moraju da rade. Ali počnete dozvoliti da vas posao definiše, nažalost, u mnogim prilikama. Počinjete da propuštate važne stvari. Mislim da mnogi ljudi ovo sada vide i počinju da razmišljaju šta su odložili da rade zbog posla.

Sian-Pierre, nakon što je Rebecca dobila otkaz, zašto ste odlučili da je vrijeme da počnete raditi na njenoj listi?

SPR: Ne znam ni kako mi je pala ideja. Znam da me ništa nije više udarilo u stomak od toga da sam čuo maminu govornu poštu kada me nazvala da mi kaže da je izgubila posao. Osjećao sam se kao da je moja mama postala nevidljiva u kulturi koja ju je ostavljala iza sebe. Znao sam da moram da je izvedem iz tog stana i učinim sve da se ponovo oseća viđenom, da se oseća posebnom. Htio sam joj pomoći da se povrati.

Jeste li osjećali da je odlazak na ovo putovanje bio vrhunski način da joj pomognete da se napuni?

SPR: Ne znam koliko smo privilegovani što možemo da idemo u avanturu sa spiskom. Ali na kraju dana može se šetati ulicom i peći tortu sa nekim ko vam se zaista sviđabiti stavka na vašoj listi. Jahanje konja u severnoj državi može biti na nečijoj listi. Ne mora biti pretjerano. Više je o tome s kim to radite.

Osvježavajuće je to što je jedna od stavki na Rebeccinoj listi želja bila odlazak na farmu mlijeka i mužnje krave

SPR: Ima jedan trenutak u filmu u kojem je vidite na farmi, kako hrani malo tele, a ona cvili. Nikada u životu nisam video svoju mamu takvu. Bilo je to kao krajnja sreća.

RD: Bilo je to tako divno iskustvo. Farma i ljudi su bili tako divni.

Jeste li stigli do svake stavke na Rebeccinoj listi?

SPR: Jedna od stvari koje je moja mama napisala na svojoj listi je misteriozno putovanje. Razbijao sam mozak pokušavajući da smislim mesta, i na kraju sam pozvao svoju prijateljicu koja je živela u Napi, koja nam je dozvolila da ostanemo na njenom ranču. Bavili smo se grnčarijom, drobili grožđe, pili vino, radili smo časove pilatesa. Na kraju nije ušao u film, ali je bio zaista nezaboravan.

RD: Bio sam vezanih očiju pravo na aerodrom. Nisam znao kuda idemo. Ne bi mi rekao.

Međugeneracijska putovanja su nedavno stekla veliku popularnost. Koje su neke od stvari koje ste naučili putujući sa mamom?

SPR: Cijelo iskustvo je bilo zaista poklon za mene. Odlazak u Englesku, na primjer, u Liverpool, i da me mama provede kroz svoj grad i ispriča mi njegovu povijest, gdje su stvari nekada bile, gdje je vidjela sviranje The Beatlesa, bilo jeposeban. Hodao sam u maminim cipelama i iskusio život koji je prije vodila i stekao dublji osjećaj svih ovih mjesta gledajući ih kroz njenu perspektivu.

Rebecca, koliko puta si mogla vidjeti The Beatlese uživo kada su tek počinjali u Liverpoolu?

RD: Oh, toliko puta. Napuštali smo školu na raspustu kada sam imala 11 godina i odlazili kod njih. Razgovarali bismo s njima kao što ja razgovaram s vama. Ovo je bilo prije nego što su postali zaista poznati.

Sian-Pierre, postoji trenutak u filmu u kojem kažete da vam nije cilj da imate listu. Mislite li da mlađe generacije daju prednost putovanjima i iskustvima malo više od prethodnih generacija?

SPR: Za moju generaciju, internet nam je omogućio da sanjamo o tome šta se dešava na drugim mjestima širom svijeta. Budući da smo digitalno urođeni, mogli smo da se povežemo sa stvarima koje se dešavaju na dalekim mestima čitavog našeg života. Instagram nas je, na primjer, zaista otvorio da vidimo ova mjesta i kažemo sebi: „Želim biti tamo. Idem na let i otići tamo.’ Tako da mislim da je moja generacija privilegovana što može odrastati s takvom vrstom globalnog pogleda, dok mnogi naši stariji to nisu imali.

Došli smo do tačke u kojoj su mnogi ljudi morali da odgađaju većinu planova putovanja više od godinu dana. Mislite li da bi ova pandemija mogla promijeniti perspektivu ljudi i početi da im doživljaj putovanja bude prioritet u životu?

SPR: Oh da. Mnogi od nas su ovu godinu proveli iza ekrana. jesmoproveli smo dosta vremena sami sa sobom ispitujući stvari. 'Je li ovo ono što želim biti? Jesam li uradio sve što sam htio?’ Ova pandemija je zaista dokazala da se stvari mogu promijeniti u trenu. Mislim da će na jesen, kada stvari zaista počnu da se otvaraju, ljudi biti gladni da izađu. Oni nisu samo uzbuđeni što izađu iza paravana; spremni su da se pozabave onim stvarima za koje su shvatili da ih zaista žele i koje su odlagali.

Rebecca, koji su po tvom mišljenju sljedeći koraci za nas kao državu da pomognemo da budućnost naših starijih generacija bude sigurna?

RD: Želim da vidim da svako radno mjesto ima stranicu u svom priručniku za zaposlene na kojoj se posebno navodi šta će se dogoditi posljednjeg dana rada. Hoće li zaposleni dobiti obavijest? Hoće li dobiti pomoć? Hoće li im biti pružena neophodna obuka za nastavak karijere? Ne ostavljajte ljude potpuno na cjedilu. To mi se desilo. Ali ja sam obrazovan. Pričam engleski. Šta je sa ljudima koji su radili za mene i sa mnom, imigrantima koji nisu dobro govorili engleski, koji nisu imali Sian-Pierrea da se brine o njima? Gdje idu? Šta oni rade? Neka ljudi znaju gdje stoje.

SPR: Kao dio naše kampanje uticaja, radimo na tome da istaknemo organizacije koje daju posljednju stranicu u svojim priručnicima ili su voljne. Zovemo ih našim "kompanijama sa liste". Ove kompanije su ispred krivulje i zaista prihvaćaju starije odrasle osobe i njihov doprinos.

Imate li neke posebne planove za ovoMajčin dan?

SPR: Mogli bismo pogledati predstavu u IFC centru, jednom od bioskopa u kojem se igra film, i sjediti s nekim od gostiju.

RD: Sian-Pierre me uvijek iznenađuje. Siguran sam da će imati nešto za mene. Nadajmo se da je to plava Tiffanyjeva kutija.

SPR: Da, mislim da ćete to morati dodati na svoju sljedeću listu. [Smijeh]